ponedjeljak, 12.03.2007.

život poslije smrti

moja draga mama


Get free graphics at BlingyBlob.com!



Danas sam po tko zna koji put shvatila da neke stvari osjećam jače od drugih. Prije par dana par puta mi je na pamet pala jedna moja bivša susjeda iz Daruvara, i to ne bilo kako, nego misao o njezinoj smrti. Juče me zove druga bivša susjeda iz iste ulice i grada (ja sad živim u Splitu) i kaže mi da je dotična pokopana u petak, tj. na onaj dan ili dan prije kad sam mislila o njezinoj smrti.
Koja je to kemija u mozgu (kako to neki znanstvenici nazivaju) koja dovodi u mozak takve misli?
Ma da mi se to samo jednom dogodilo, ne bih o tome toliko ni vodila računa.
Moram ispričati šta mi se sve događalo prije par godina!
Kao što sam rekla, doselila sam se iz Daruvara, gdje su mi ostali živjeti roditelji. Ovdje sam se udala, i nedugo zatim umro mi je otac. Bilo mi je strašno teško kao i svakom drugom tko izgubi oca, ali ostala mi je stara majka na koju sam preusmjerila svu svoju ljubav. Posječivala sam je kad god sam mogla ili imala priliku. Tog zadnjeg ljeta bila sam kod nje s djecom i vidjela koliko je , zapravo, propala. Vratila sam se u Split i jedne večeri kad su svi legli, sjela sam na balkon i mislila na moju staru majku. Bilo joj je strašno teško onako samoj u kući (nitko od braće i sestara nije živio s njom - brat živi u Daruvaru ali na drugoj adresi, a mi drugi u drugim gradovima). Nije bila ni napuštena, ni zapuštena, jer bi je brat posjećivao, kupovao spizu i vozio je kuda treba, a mi iz drugih gradova došli bi kad bi tko mogao. Ali, bila je SAMA. Te večeri na balkonu gorko sam plakala radi nje i molila Boga da me POŠALJE K NJOJ KAD JOJ DOĐE VRIJEME SMRTI, da bar ne umre sama.
Isplaka sam se, i bilo mi je malo lakše. Život ide dalje- 2 male djece, posao, kuća, obaveze...
Nakon ljeta (10. mjesec) mami je pozlilo a sasvim slučajno taj vikend su se kod nje našla moja braća.
Bolovala je od srca pa su je odvezli u bolnicu ali i vratili natrag. Nakon vikenda zvali su me na telefon i rekli da su bili tamo i šta se dogodilo.
Taj tjedan neću nikad zaboravit, jer mi se dogodio niz POJAVA ili STVARI (uopće ne znam kako da ih nazovem) koje uopće ne mogu objasniti.
Prvo sam jedne večeri kad sam legla u krevet "vidjela" TATINOG DUHA. To se dogodilo kad sam legla, ali sasvim sigurno nije bio san. Vidjeh ga zatvorenih očiju.Došao mi je u sobu kraj kreveta.Bila je samo njegova bista u veličini možda malo većoj nego što je bio dok je bio živ, sivkasta kao o duhanskog dima. Stajao je tako negdje na šivačoj mašini kraj moga kreveta i očima mi govorio da je DOŠAO PO NJU! Ja sam mu isto tako očima odgovorila neka nam je još ne uzima i neka ide ća!
I on je otišao. Slijedećih dana mi mama doslovce nije izlazila iz glave. Sve što sam radila, radila bih s njom u mislima. Htjela sam joj napisati pismo zahvale, pa mi se to drugi dan učinilo glupim (pa neće ona umrijet!). Kad bi zazvonio telefon, mislila sam da je ona! Kad bi tko ušao u radionu, mislila sam da mi muž dolazi po mene, jer je umrla! Čula sam njezin glas kao da ga čujem uživo kako doziva moje ime! U snu sam vidjela njezinu sahranu. Svugdje sam je vidjela, a suze su mi stalno bile u očima. A onda sam donijela odluku da ću slijedeći vikend otići k njoj, i da ću to raditi 1x mjesečno i to isto dogovoriti s braćom da to činimo naizmjenično, kako bi svaki vikend netko bio s njom.
S olakšanjem sam legla te večeri, nakon što sam se s njom čula na telefon.
Ujutro sam otišla na tržnicu i osjećala sam se tako lagano radi donesene odluke. No kad sam se vratila muž mi je saopćio najgoru vijest koju sam ikad primila: NEMA JE VIŠE!
GOTOVO! Sve se srušilo! Proplakala sam cijeli prošli tjedan, a sad mi je netko odjedamput iščupao srce. Ubilo me! Imala sam ogromnu rupu na mjestu gdje mi je nekad kucalo srce. Takav sam osjećaj imala.
Tek poslije njene sahrane, kad sam se vratila u svoj život, stvari su počele lagano zauzimat svoje mjesto. Tek poslije sam shvatila, nakon što sam o tome svemu razmišljala tko zna koliko puta, da me je Bog zvao cijeli tjedan prije njezine smrti da odem k njoj (kao što sam ga molila da me zove), a ja jednostavno to nisam mogla shvatiti kao ni prihvatiti njezinu smrt.
Tada sam shvatila da je tatina duša stvarno došla po nju, tj. da postoji ŽIVOT POSLIJE SMRTI, i da duša živi vječno.
Ima li netko sličnih iskustava? Bojim se više iti razgovarati i obratiti se kome, jer i ljudi koji su mi najbliži me tako blijedo gledaju kad im ispričam svoje doživljaje!
Moram priznati da sam i ja prije svih ovih događaja bila malo skeptična prema ovakvim pričama i tražila bih neko opipljivo objašnjenje!
(22:07) komentari(9) printaj (?)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.