srijeda, 14.03.2007.

Kako sam postala vjernica

Još dok sam bila duplo mlađa nego sada, shvatila sam da postoji NEKA VIŠA SILA, koja je puno veća od nas, koju ne vidimo, ne možemo opipati, samo možemo osjetiti njezino blagotvorno djelovanje (samo ako to dozvolimo). Tada o TOJ SILI nisam razmišljala, nisam je nazivala nikakvim imenima, ali sam je poštivala. Upočetku, kad bi nešto radila (šila), događalo bi se često puta da mi pukne konac ili igla, da zazvoni telefon ili da me netko zazove, da nestane struje ili tome slično. Nakon takvih prekida, kad sam se vratila svome poslu i nastavila gdje sam stala, uvidjela bih (ne baš uvijek) da sam bila na pogrešnom putu, i da je baš dobro što me je NEŠTO prekinilo u tom poslu. Kao što sam rekla, i nisam svaki put odmah vidjela da sam pogriješila, nego bih nastavila tim načinom rada još neko vrijeme, dok nisam došla do pogreške. Aha, tu smo! Pa kako to nisam vidjela? I tako bezbroj puta kroz moje godine napredovanja, učenja, zalaganja i rada.
Nakon nekoliko godina, polako sam počela prihvačati da se ta SILA možda zove BOG (ne znam više točno otkud i kada mi je ta misao došla, ali morate znati da kao dijete nisam išla u crkvu, niti je to činio bilo tko iz moje bliže obitelji). Moja pokojna majka bila je vjernica i odgojena je u kršćanskoj obitelji, i vjerovala je u Boga, sve dok nije počeo rat, i dok joj neprijatelji nisu zapalili u kući sestru i dvoje male djece. Bio je to za nju preveliki šok, za koji bi vjerovatno i pronašla način i snagu kako će ga prebroditi, da nije uletila politika koja je rekla: NEMA BOGA I CRKVE!
U svakom slučaju, lagano sam, malo po malo tu SILU počela nazivati BOGOM i prihvačati poruke koje su mi dolazile (barem one koje bih shvatila odmah, jer neke sam shvatila tek poslije!). Tu i tamo život bi me odveo u crkvu. Bilo mi je sve to nekako smiješno, strano i isprazno. Imala sam osjećaj da ja tu ne pripadam i jedva bi čekala da završi misa da izađem van. Sve do JEDNOM...
A to jednom je bilo kad mi je kćer počela radi prve pričesti redovito ići na nedjeljne mise. Pošto joj škola pripada župi Sv. Roka i većina iz razreda je krenua tu na župni vjeronauk, krenula je i ona (skupa sa mnom). Župnik u toj crkvi je don Ivan Grubišić. Nedjelja za nedjeljom, i ja sam počela shvaćati kako taj čovjek u svojim propovjedima svaki puta sve više potvrđuje sve moje misli. Počelo mi se sviđati slušati ga te sam nastavila i nakon kćerine prve pričesti. Po prvi puta sam se nakon mise i njegove propovjedi počela osjećati ispunjeno, zadovoljno. Puno mojih misli i razmišljanja je potvrdio kroz svoja izlaganja i tribinama utorkom. I napokon se odlučih upisati na svoje krštenje, pričest i krizmu.
I nije mi žao..........
Pozdravljam vas sve
(14:15) komentari(3) printaj (?)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.